Topljenje voska i izrada satnih osnova

Pčelinji vosak proizvod je pčela radilica koje ga luče. Kemijski sastav voska vrlo je složen. U njemu nalazimo primjese nečistoća, propolisa, peluda i drugih tvari. Osim navedenoga, vosak sadržava od 0,1 do 2,5 % vode.

Vosak je svijetložute do tamnosmeđe boje. Ima specifičan i ugodan miris, talište od 60 do 68 °C te gustoću od 0,95 do 0,97 kg/l.

Dobiva se od starog saća, mednih poklopaca, okvira građevnjaka i raznih zaperaka iz košnica. Topi se kuhanjem u vodi i cijeđenjem kroz gaze ili sita. Ovakvom se metodom najčešće služe pčelari početnici. No ako se ne rabi preša, takvo je topljenje vrlo neučinkovito jer se često dobiva manje voska nego što je uloženo. Zanimljiv izvor čistog voska su matične rešetke na kojima su pčele izgradile saće. Grijanjem na pari u parnom topioniku od stotinu matičnih rešetki u prosjeku se dobivaju tri kilograma voska.

Pčelari su maštoviti i koriste razne metode topljenja saća. Je li vaša metoda topljenja dobra, možete provjeriti na dva načina. Prvi, nešto kompliciraniji, ali precizniji, jest vaganje. Ako topite izgrađeno saće s LR okvira na kojem je bila utopljena satna osnova mase 83 grama (pri čemu kilogram čini 12 LR satnih osnova), iz takvog biste okvira trebali dobiti 133 grama voska. Odnosno, iz 12 pretopljenih okvira trebali biste dobiti 1,6 kilograma čistog voska. Ako to postižete, vaš je način topljenja voska vrlo dobar jer dobivate 60 % više voska nego što ste uložili u okvire koje topite. Dobar rezultat je i 50 % više voska nego što je uloženo. Sve ispod toga smatra se neracionalnim, pa biste u tom slučaju trebali poboljšati svoju metodu topljenja voska.

Drugi, jednostavniji, ali manje precizan način provjere kvalitete topljenja voska jest analiza ohlađenog tropa. Ako ga možete mrviti među prstima, vaš je način topljenja dobar. Ako je trop tvrd i sastoji se od većih kvrga koje ne možete rukama slomiti, u njemu se još uvijek nalazi dio voska.

TOPLJENJE U PARNOM TOPIONIKU I PREŠANJE

Topljenje voska u parnim topionicima odlična je metoda, posebice ako se koristi parni topionik s prešom. Iz parnih topionika dobiva se i čišći vosak. S parnim topionikom radimo tako da ga napunimo okvirima i zagrijavamo vodu. Voda isparava, zagrijava i topi saće. Vosak izlazi kroz ispust u tankom mlazu, a kad počne kapati, postupak topljenja završava. Dolije se voda, isprazni topionik i ponovno napuni okvirima. Nakon svake ture topljenja prazni se i trop.

Ako pčelar nema parni topionik s prešom, nakon treće ture topljenja okvira vraća trop iz prethodnih dviju tura u topionik i kuha ga još otprilike dva sata. Kada vosak iz ispusta počne kapati rjeđe, topljenje je završeno. Ovom metodom može se dobiti do 30 % više voska od uloženoga kroz satne osnove.

Učinkovitiji način jest topljenje u parnom topioniku s prešom. Trop se stavlja u vreću odgovarajuće veličine za topionik s prešom. Nakon što se dovoljno zagrije, nakon minimalno dva sata, pristupa se prešanju. Prešanje je uspješno ako u ostacima koje istresemo iz vreće nema tragova voska. Ovim načinom može se dobiti do 60 % više voska od uloženoga kroz satne osnove.

Za manje količine može se rabiti samo parni topionik s prešom jer je takav topionik manjeg kapaciteta, pa topljenje traje duže. Radi ubrzanja procesa topljenja voska koriste se dva parna topionika i dva parna topionika s prešom.

Medni se poklopci mogu topiti kuhanjem u vodi ili u parnom topioniku. Prije topljenja potrebno ih je isprati u dvije vode. Dobiveni se trop također stavlja na završno topljenje u parni topionik s prešom. Višegodišnjim mjerenjima utvrđeno je da se iz mednih poklopaca dobiva od 0,6 do 0,75 % voska u odnosu na proizvedeni med, odnosno između 6 i 7,5 kilograma voska na proizvedenu tonu meda.

SUNČANI TOPIONIK

Topljenje saća u sunčanom topioniku dobar je, ali spor način obrade voska. Njegova je najveća prednost to što iskorištava Sunčevu energiju, pa ne stvara troškove energenata. Nedostatak je što se ne iskoristi sav vosak, stoga je uz sunčani topionik potreban i parni topionik s prešom.

IZRADA SATNIH OSNOVA

Postoje tri procesa izrade satnih osnova, a zajedničko im je da vosak prije obrade mora biti steriliziran na temperaturi od 120 °C. Tijekom sterilizacije dolazi do isparavanja dijela voska (vode, eteričnih ulja...), čime se smanjuje masa voska stavljena u sterilizator.

Prvi i najčešći proces (iako je prema postotku prerađenog voska najmanje zastupljen) jest izrada satnih osnova uz pomoć preša u kućnoj radinosti. Iako je to spor i zamoran posao, najveća je prednost što pčelar može biti siguran u čistoću voska od kojeg izrađuje satne osnove.

Drugi je način metoda toplog lijevanja. Tekući se vosak ulijeva izravno među gravirajuće valjke, između kojih se hladi i skrućuje, pri čemu nastaje vrpca s utisnutim počecima pčelinjeg saća. Tako izrađene satne osnove su krhke i pucaju prilikom rada, pa ih je prije upotrebe potrebno zagrijati na sobnu temperaturu.

Treća metoda izrade satnih osnova podrazumijeva postupak hladnog valjanja. Od tekućeg voska najprije se izrađuje glatka vrpca, koja zatim prolazi kroz gravirajuće valjke, a potom se reže na željenu dimenziju. Ovako izrađene satne osnove elastične su i ne lome se. Nekada je Pčelarska centrala izrađivala upravo hladno valjane satne osnove, koje su se pokazale najboljima.

Važno je da pčelari koji raspolažu s najmanje 50 kilograma voska inzistiraju da im proizvođači satnih osnova izrađuju osnove od njihova voska. Tako nema nikakve mogućnosti za lošu kvalitetu satnih osnova jer pčelari neće dodavati primjese u vlastiti vosak.

Pčele su najbolji pokazatelj kvalitete satnih osnova!

Autor: Ivan Babić